Andrija Palmović hrvatski je pjesnik rođen u Rasinji 27. studenog 1847. godine. Pisao je balade i romance, a tematski svjetovi vezani su ponajviše uz domoljubne i ljubavne motive.
« Listopad 2024 » | ||||||
Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 | 1 | 2 | 3 |
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
Naselje u Podravini na kontaktu Kalničkog gorja i podravske ravnice u plodnoj aluvijalnoj dolini potoka Gliboki. Prvi put se spominje u darovnici zagrebačkog biskupa Prodana iz 1170. godine kojom daruje posjed Rasinja i utvrđeni Opoj-grad Templarima. U mnogim se srednjovjekovnim listinama spominje „terra Razina“ kao značajan veleposjed uz „fluvius Rassinia“- rječicu Rasinjicu, danas Gliboki po kojoj je i naselje dobilo ime negdje u XII. stoljeću.
Naselje se nalazi na prometno značajnom križanju povijesnih puteva iz Mađarske preko Legrada dolinom potoka Gliboki i Glogovnice do Križevaca i dalje prema Zagrebu i moru, te starog rimskog puta, današnje podravske magistrale. Početkom XVI. stoljeća ili točnije 1501. godine u rasinjskom je kraju čak pet župa što nam najbolje oslikava gospodarsko –socijalne i vjersko-prosvjetne prilike ovog dijela Podravine.
Nažalost već u prvom velikom naletu Turaka pod vodstvom samog sultana Sulejmana do temelja je razoreno naselje, župna crkva i Opoj-grad. Zbilo se to 23. listopada 1532. godine.
Potom slijedi cijelo jedno stoljeće neposredne turske opasnosti, raseljavanje stanovništva i promjene u vjerskoj i nacionalnoj strukturi. Prilike se donekle popravljaju u drugoj polovici XVII. stoljeća.
Veliki rasinjski posjed 1778. godine u zakup na 30 godina dobiva zaladski župan (Županija Zala u susjednoj Mađarskoj) Baltazar Inkey. Njegov sin Emerik (Mirko) 1808. godine konačno kupuje od Gaiszrukovih nasljednika čitavo vlastelinstvo i postaje gospodar jednog od najvećih veleposjeda u ovom dijelu Austro- ugarske monarhije.
Obnavlja se župa Našašća Svetog Križa u Rasinji i gradi današnja župna crkva, grade se škole u Kuzmincu i Rasinji. Obnavlja se i općina u Rasinji. U župu i školu na poziv barunice Ludmile Inkey dolaze časne sestre Sv. Vinka, Inkeyi vode uzorno gospodarstvo, bave se poduzetništvom i pokrovitelji su svih događanja na vjerskom, prosvjetnom i društvenom planu u rasinjskom kraju i šire. U početku barunska obitelj stanuju u Gradu Rasinji utvrdi s gospodarskim i upravnim zgradama u centru sela poznatom kao Takačevo, da bi u prvoj polovici XIX. stoljeća preselili u manji barokni dvorac izgrađen na prostoru današnjeg dvorca u Rasinji. Najutjecajniji član ove vlastelinske obitelji za čijeg je upravljanja vlastelinstvo bilo na vrhuncu svoje gospodarske i političke moći bio je Ferdinand barun Inkey koji od 1883. do 1885. godine gradi današnji dvorac u Rasinji. Kao poduzetnik bavi se vađenjem šljunka na posjedu Đelekovec ( današnja Šoderica) obnavlja rasinjsku ciglanu i ugljenokope. Uz veliko poljoprivredno dobro posjeduje i velike komplekse šuma i pilanu te ergelu konja na Gorici. Kao ugledni i priznati veleposjednik i gospodarstvenik obnašao je i dužnost podžupana križevačke županije. Gradnju dvorca povjerio je najboljim arhitektima i građevinarima svoga vremena te njegove vizure i stilska ukomponiranost u krajolik i uređeni perivoj predstavljaju nezaobilazni motiv i temu slikara i fotografa s kraja XIX. i početka XX. stoljeća.
Propašću Austro-ugarske monarhije u novonastalim političkim prilikama naglo počinje stagnacija obitelji Inkey kao uostalom i čitave Podravine i šire. Agrarnom reformom gube velike komplekse zemlje i žive praktično od prodaje svojih posjeda. Mirko IV. Barun Inkey više boravi po evropskim prijestolnicama nego u Rasinji umire 1934. godine i zadnji je pokopani član ove obitelji na vlastelinskom groblju uz župnu crkvu u Rasinji. Njegova supruga s dvoje djece napušta zauvijek Rasinju u završnici ratnih operacija 1945. godine. Tijekom drugog svjetskog rata u dvorcu je smještena ustaška žandarmerija. Oko dvorca vode se i oružani sukobi. U siječnju 1944. godine u dvorcu je formiran i poznati X. korpus poznatiji kao zagrebački koji je odigrao značajnu ulogu u antifašističkom pokretu u Hrvatskoj.
Napušten dvorac te 1945. godine i kasnije proživljava neviđenu devastaciju i pljačku od strane nove „narodne vlasti“. Mora se istine radi priznati da su rasinjani najmanje sudjelovali u toj sveopćoj grabeži vjerojatno iz poštovanja prema barunskoj obitelji. Samo zahvaljujući prisebnosti pojedinaca spašen je dio dvorske knjižnice i arhivske građe koja je još uvijek neistražena i netaknuta u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U dvorcu djeluje Opća poljoprivredna zadruga , a od 1956. do 1993. tu je smještena osnovna škola. U manjoj zgradi radi matični ured i zdravstvena ambulanta.
Autor: ravnatelj Krunoslav Belaj