Rođen je kao Andrija Opica 27. studenoga 1847. godine u seljačkoj obitelji Mate i Marije Opica koja je bila vezana za vlastelinsku obitelj baruna Inkey u Rasinji. Školovao se najprije u rodnoj Rasinji, zatim u Koprivnici te u Peterancu. U gimnaziju u Varaždinu krenuo je 1859. godine, a gimnazijsko obrazovanje dovršio je u Požegi. Pošto je bio odličan đak i uz preporuke baruna Inkeyja 1863. godine nastavio je školovanje u Zagrebu. 1871. godine se zaredio i sljedećih desetih godina služio kao kapelan u zagorskim selima. 1881. godine postao župnik u Komarevu kod Siska odakle je ubrzo morao poći na liječenje u Topusko i u bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu. Ondje je umro 10. veljače 1882. godine.   

Godine 1865. krenuo je u bogosloviju te je promijenio prezime Opica u Palmović jer se to činilo prikladnije za budućeg svećenika. Kao kapelan službovao je u desetak različitih župa (1871.-1880.), između ostalih u Svetom Ivanu Zelini, Završju i Vinagori. Iako su ga nadređeni slali u seoske župe kako bi ga kaznili on se vrlo dobro osjećao među običnim narodom i revno je služio kao svećenik. Vršeći kapelansku službu u Vinagori se razbolio od tuberkuloze. U međuvremenu je 1881. godine postao župnik u Komarevu kod Siska, no zbog bolesti tamo se nije dugo zadržao.

Kao bogoslov je 1868. godine sudjelovao u pokretanju časopisa „Zviezde“ i te godine objavio je svoje prve pjesme. Kao pjesnik razvijao se na idealima narodnog preporoda u čijem je jeku Palmović tek bio rođen, zatim u okrilju Starčevićeve stranke prava i općenito u ozračju prožetom rodoljubljem i istinskom ljubavlju prema hrvatskom jeziku. Napisao je pedesetak pjesama, među kojima se ističu Sonetni vijenac (1874) u slavu domovine, ispjevan trohejskim dvanaestercima, tročlani ciklus Zagorske elegije (1877) i elegična pjesnička pripovijest Zora Veronika Zrinska (1878). Pisao je i balade i romance. Pjesme mu je posmrtno sabrao i izdao F. Folnegović 1883. Palmović pripada pjesničkomu naraštaju (R. Jorgovanić, L. Vukelić, Đ. Arnold, A. Harambašić) koji se etablirao u Viencu 1870-ih pod Šenoinim patronatom, ali se zbog prerane smrti (Jorgovanić, Vukelić) nije uspio do kraja profilirati i afirmirati.

Brence ljubavi

Jasno brence
Nepromjence
Vjerno u zvončić kuca svoj.
Šturak muči,
Ptićak čuči,
Sjeda pčela silni roj.
Ko to vrnu
Plahu srnu
Zvonce na vît joj metnu vrat?
Brence kuca,
Grud pjevuca
Ljubavi pjesmu – prvi krat.
Lovče smjeli,
Ti ustrijeli
Koju – i kada – kako ćeš;
Samo ovu
U svom lovu
Utaman tražiš; steć ju neš!
Nu svijet varav,
Živa narav
Opet na strm ju vabi klis.
I uskoči!
Momku oči
Iskočit htješe s njom u vis!
Neka đisa
Na klis s klisa
Kako će vrat ulomit pr’e.
Zvonce zvoni,
Smrt ju goni,
Izgubi l’ brence, – sretne nje!

Stani

Stani der, stani!
Kud tako brzaš, brate neznani?
Hrvatske kuće dva čista okanca
Smiješeć te zovu, ko staroga znanca.

Ognjište klija,
S krova pram tebi dim se savija:
Žar to je srca, to tamjan on sveti,
Ljubav ti željan i žrtvu prinijeti.

Gle! kako k oknu
Znalična čeljad veselo skoknu;
Bijele golubice, te mirogojke,
S kraja primjeraju, stidne djevojke.

Sijedi gospodar
Voljko te prima, duh mu je bodar;
A gušterica na podsjeku siva
Tvojim se nogama ko ulagiva.

Vince se pjeni,
Oči se krijese, lice rumeni;
Prevrće lastica, ta pokućinka:
“Ne! ni ja nisam već ovdje tuđinka.”

Taj čas u kući
Pjevanka ori, tambura zvuči.
Sve je izgrljeno ka ono ložđe.
Besjede… samo sokovito grožđe.

Kad će zamračit,
Rad li si trudan u nas konačit,
Prašne će noge ti oprati neva,
Dignut tegotu zemaljskoga dneva.

Jutrom se netom
Nađeš pod lipom miruhnom, svetom,
U polusjeni ko zlatnoj u mreži
Vile te drže: ne bježi! ne bježi!

Listak se brani
Petljom na svojoj postojno grani;
Vihor zahuji, ponese ga – zbogom!
Dokle si nakon gdje ne legne logom.

Tako se neće
Otkinut duši; nego lepeće,
Loveć se krili – prem utaman često –
Jednom za sviklo se, drago joj mjesto.

Zagorske elegije

Krapino, pod tvojim porušenim gradom
Ja porušen klonuh, prignut njegvim padom,
Uz njegvu starinu postadoh ko starac,
Čujder! Što mi s njega šapće povjetarac!
– Gdje ste – što brijaste ovud – bure ljute?
Vjetrić šapće: – “Ovdje u kamenu šute”.
– Gdje djedinska prava, gdje visoki zbori?
“I ne pitaj! – o tom jedva se govori.”
Androniče slavni! stupče naših međa,
Pred kim krenu Nijemac, grozni Tatar leđa,
Gdje je vijenac za te, junačke ti čete?
Vjetrić šapće: “Onud sâm se zidom plete.”
– Čudna gosta, bože, odvud narod prati!
Cijela zemlja k bijelom Zagrebu se jati:
Šljemovi se bliješte, viju perjanice;
Samo gosta ne moš ugledati lice. –
Vjetrić mi procmilje: “To je naš mazunak
Mrtav Tomo Bakač, neustrašiv junak!
Obraz mu je širom – i na domu svijetô,
Ti ga poznaš s Kupe, poznaš njegov “veto!”
– Jošte jednom ovdje grobni muk zavlada,
Ni ja vjetrić nijesam dahnut smio tada,
Kadno Petar Zrinjski s Franom Frankopanom
Zamahnuše na Beč kobnim buzdohanom.”
– Kakve ono crnje i od noći sjene
Pokunjene gredu, cvileć kao štene?
Nešto škripi – muca – glasu nijesam viko –
Vjetrić šapće: “To je Fridrik i Ulriko.”
– Koja to iz vode uzdigla se magla.
Poprhnuv pram sjenam, kao vihor nagla,
S njom nariče nešto – s kletvama umira?
Tom sam glasu viko, prsa mi razdira. –
Vjetrić šapnu: “To je naše krvi kćerka,
Utopljena, krasna Desinićka Verka”.
– Trpki razgovoru, vjerni lahoriću,
Daj prišapni svakom pravom baboviću:
Neka stane na put Fridrikom, Ulrikom,
Utopicom doma ne da biti nikom!
Vjetrić “hoću” triput šapnu mi u u’o,
A ja njemu “zbogom! – sâm te Višnji čuo!”

III

S vinogorskog vitog, svježeg poglednika
Čitavo Zagorje oku mi se slika:
Odavle od Sutle, Svetoga Donata,
Tja do humskih njegvih ponajdoljih vrata.
Visje si je skute skitilo u nabor,
Cesargrad je straži, straži Veli Tabor.
Gorski oklop strujam vremena se ruga.
Staza ovdje ravna – ondje se vijuga.
Nebom plove zlatni s crnimi oblaci,
Crni oblak gdjegdje zemljom sjenu baci:
Ja to motrim, stavljen više rajskog vrta;
Al mi odraz duše drugu sliku crta.
Viški skut u nabor: duh je što ne drijema;
Samosvijest hrvatska i na udar sprema;
Gradovi što pukli, što u razval suti:
Jad su, što ga i sad vlastel napol ćuti;
Gorski oklop: ponos, samosvojnost naša
Prot dušmaninu tvrdijel, prsa orijaša;
Staza koja ravna, koja vijugasta:
Jest nepostojnost, kojom rob se hvasta;
Zlatni su oblaci: dani rijetke sreće;
Crni: zadjevice, što nam naprijed priječe;
Sjene gdjegdje pale: Gupčeve su čete,
Da se Tahu smrću neumolne svete.
– Slikajmo si sliku! kist nam je u ruci,
Klio, držeć ploču, veli nam: “povuci!” –

Vijenac kosane

Tekla je tiha vodica –
Uz nju mi sjedi Kosana,
Kosana s ravna Posavja.
Od želje pita mlad ribar
Čuncem se vozi uza kraj:
Za kim su, biser-djevojko,
Vilinske oči snijele te? –
Niz vodu gledeć jednako,
Za kim ti studno srce mre?
Je l’ ti daleko ljubljenik,
I preko devet voda bud,
Dođe ti jednom suđenik.
Njemu otkaza djevojka:
Doći će; ali nevjera,
Devet ga voda topilo!
Krilu ga mom ne donilo!
Veće mi reci: vidje li
Plivat moj vijenac zeleni?
Gledah ga plivat, djevojko,
Tamo – niz mutne valove –
Za njim se baci momak jak,
Hvata u hitre mahove,
Jur mu je ruci na domak;
Kad mu ga ote vrtlog ljut,
Motajuć vijenac razasut. 
Drugo ćeš cvijeće pomnjivo
Lako u novi vijenac svit;
Ali u jedno sastavit
Neće sve ravno Posavje
Vijenac taj krasne Kosane.

Nemoj!

Dunaj-vodo hladna,
Mnogi li su ždrali
Od krajeva dalekih
Po tebi pali!

Al su uvijek meni
Od veće česti
Donosili tužnoj
Zlokobne vijesti.

Već zjenicom suznom
Godina sedam
Utaman od tebe
Dragog izgledam.

Nemoj da se cvijetak
S brijegom odrone,
U dubine tvoje
Zavijek utone!

Koja je to…

Groza je: noću mrko motrit stijenje
Kamo na drevnu gradinu juriša,
Slutiš na samrti da nešto stenje
Jav čuješ sóvâ, prhanje šišmiša.

Hridinsku golet màšina prikriva,
Kamen glomoće sa okorna kuka,
Blag mu potočac ozljedu obmiva:
Slijetaju strave bajovna te puka!

Strave zar? – Nije! – Eno pun mjeseče,
Sve posrebreniv, mison samotniče,
Gradine krnjci uznosice šeće. –
Nešto se živa podno njega miče. –

Kakvo to biće? – Snijeg-bijelo svite –
Glavu oblijeva mjesec vedrim žarom –
Crte raznavam – prije oku skrite: –
Zamjerih kćer pod slave kolobarom.

Uzor-ljepota! koja po dragulji
Taminim svijetom – ko po pruđu basa;
Namjernik duh ju, naše ruke žulji
Trgoše tami silom rodnog pasa.

Baciv u more buzdohan tiranstva,
Razgoneć sove čovječanstva glupa,
Svjesna visokog svoga dostojanstva,
Smjela ko srna razvalinam stupa.

Njojzi pod nogam zelena ko pizma
Mašina drži trošnih se povelja;
Vjeruj! da neće s ostrugama čizma;
Već nas k njoj vodi jedan duh i želja.

Kojoj to? – Znam ja, ti bi pred njom kleko
I ko skalina od mramora šute
Boginji toj – pr’e nego ti ju rekoh,
Ljubio smjerno koljena i skute.